Jesu li „brojke“ odraz pravog uspjeha?

Sigurno ste upoznati sa financijskom krizom u Grčkoj kroz period recesije, no možda vam nije poznato da je Goldman Sachs, multinacionalna investicijska banka, optužena za suradnju sa Grčkom vladom za skrivanje činjenica o veličini državnog duga između 1998. i 2009. Uz Goldman Sachs se vežu još svakakve kontroverze od kojih je možda najbitnije spomenuti „revolving door“ vezu sa vladom SAD-a u kojoj zaposlenici i savjetnici Goldman Sachsa odlaze na visoke državne pozicije i obrnuto, te je glavni izvršni direktor i predsjednik Goldman Sachsa, Lloyd C. Blankfein, navodno posjetio Bijelu kuću 10 puta.

Blankfein je izvršni direktor i predsjednik Goldman Sachsa od 2006. godine, godine u kojoj je po dolasku na tu poziciju zaradio 54,4 milijuna dolara te je i sam upleten u nekoliko afera. Primjerice, svjedočio je pred Kongresom u travnju 2010. na saslušanju stalnog pododbora američkog Senata , u travnju 2011. Senator Carl Levin je naveo da je Blankfein doveo Kongres u zabludu, no protiv njega nisu podignute optužbe iako je Blankfein u kolovozu iste godine unajmio odvjetnika visokog profila.

No sigurno najzanimljiviji je članak, objavljen u New York Timesu, Greg Smitha, bivšeg zaposlenika Golden Sachs-a pod nazivom „Why I am leaving Goldman Sachs“ u kojem Smith ističe nekoliko važnih crta organizacije i kulture Goldman Sacsh-a za koju on misli da je iščeznula pod vodstvom Blankfeina.

Smith navodi da je kultura poduzeća vitalni dio Goldman Sachsa koja se sastoji od timskog rada, integriteta i skromnosti te da su to „tajni sastojci“ koji već 143 godine zavrijeđuju povjerenje klijenata. Smith tvrdi da je vodstvo Blankfeina izbrisalo tu kulturu te se sve svelo na koliko se novaca zarađuje od klijenata i koliko ih se dobro može „oderati“ te je to i jedini način napredovanja u poduzeću, dok je nekoć vodstvo bilo puno ideja i dobrih primjera.

Nakon 12 godina u Goldman Sachsu, Smith je odlučio zbog moralnih prepreka napustiti poduzeće, jer više nije mogao pogledati studente, koji se žele prijaviti u Goldman Sachs, u oči i reći im da je okruženje u Goldman Sachsu dobro.

Smithov zaključak je da je kultura i fokus na dobrobit klijenata ono što čini poduzeće jakim i što može dugotrajno održati poduzeće u vrhu, ali trenutna strategija „gledanja brojki“ i pad morala vode samo propadanju poduzeća.

Da ne bi bilo sve tako crno, primjer pravog vođe možemo pronaći na mjestu izvršnog direktora i predsjednika Target-a – Gregg Steinhafel koji je na tom mjestu od veljače 2009. te je pri zapošljavanju izjavio: „imamo vrlo zdravu, agresivnu i iskrenu kompaniju koju vodi naš moralni kompas“. Napomenimo još i da je Steinhafel zaradio u tri godine koliko je Blankfein zaradio u svojoj prvoj godini na takvoj poziciji

Target je lanac trgovina u kojima se uglavnom prodaje odjeća, obuća, bijela tehnika, kućne potrepštine, nakit, pokućstvo i manji asortiman hrane, uglavnom nepokvarljivu robu. Njihov moto je „Očekuj više, plati manje“ te je poznato i da 5% svojih prihoda doniraju te im je plan do 2015. donirati sveukupno 1 milijardu dolara.

Steinhafel je kroz razdoblje recesije ostao lojalan strategiji, duhu i viziji svog poduzeća te nije rezao plaće, otpuštao zaposlenike niti krivotvorio financijske podatke, već je ostao i vjeran zajednici, organizaciji i održavao niske cijene proizvoda na koje su navikli Targetovi kupci te je isto tako nastavio donirati 5% prihoda.

Steinhafel gradi čvrstu vezu sa potrošačima i sa svojom organizacijom, te nam pokazuje koliko je bitno biti ne samo dobar vođa već i partner zajednice.
Pravi primjer njegovog fokusa i iskrenosti možemo vidjeti kada je Target donirao 150.000 dolara za kampanju republikanca Tom Emmera koji je poznat kao anti-gay konzervativac. Nakon burnog odjeka u javnosti, boraca za gay prava i pozivanja na bojkot, Steinhafel se obratio javnosti te umjesto generičnih isprika  priznao je svoju pogrešku i ponovno uvjerio javnost da su njihove trgovine „gay friendly“ a zaposlenicima poslao pisma u kojem je objasnio da je donacija bila zbog poticanja ekonomskog rasta i otvaranja novih radnih mjesta koje je Emmer obećavao.

Najbolji dojam o karizmi i usmjerenosti prema strategiji je moguće vidjeti u kratkom video-u o društvenoj odgovornosti Target-a koju prezentira sam Steinhafel.

Koje je Vaše mišljenje, mislite li da će Goldman Sachs opstati još dugi niz godina (primjerice dulje od 20 godina) unatoč navodno uništenoj kulturi poduzeća i lovom za brojkama te mnogobrojnim aferama koje ih okružuju?

Iako su i Steinhafel i Blankfein obojica vrlo dobro plaćeni, ali Blankfein ipak zarađuje višestruko. Mislite li da su njihove zarade (plaće+bonusi) odraz njihove uspješnosti?

Uspješnost je subjektivna stvar, za neke je to zaraditi određenu svotu novaca, za neke doći do određenog položaja, postati poznat itd. 

No nije li pravi uspjeh postići ono što sami želimo, ali usput i pridonijeti zajednici tj. podići kvalitetu života naših klijenata/potrošača?